Hafiz Ćamil ef. Silajdzić (1916-1997) bio je čuveni muderris u Gazi Husrev-begovoj medresi (1959-1979). Također je obavljao dužnost drugog imama Gazi Husrev-begove džamije u drugoj polovini 20. stoljeća. Posebno zanimljiv i naučno primamljiv jeste Silajdzićev rad na polju kur'anskih nauka te njegova uloga muderrisa jer se često u usmenim predanjima spominje kao izuzetno uspješan nastavnik kiraeta i vrstan pedagog. Većinu svog rada i Zivota hfz. Ćamil ef. Silajdzić posvetio je izučavanju i učenju Kur'ana, posebno kiraeta.
Najveći doprinos Silajdzić je ostvario radom u Gazi Husrev-begovoj medresi kao nastavnik kiraeta. Ovaj doprinos ogleda se i u primjeni savremenih metoda u nastavi kiraeta. Osim toga, podučavajući ovaj predmet, Silajdzić je uveo nove metode u nastavnom procesu. Bio je nastavnik visokih pedagoških kvaliteta, koji je u radu s učenicima razvio posebnu pedagogiju poučavanja Kur'anu. Predano je radio na očuvanju institucije hifza u doba kada je ova tradicionalna institucija prolazila kroz izuzetno tešku krizu.
Hafiz Ćamil je izuzetno mnogo polagao na pravilno učenje Kur'ana i pravilno izgovaranje svake kur'anske riječi. To je, po sluzbenoj dužnosti, kao nastavnik kiraeta, posebno tražio od svojih učenika. No, to je isticao i u svakoj drugoj prilici, naglašavajući da je to dužnost i obaveza svakoga ko uči Kur'an. Osobito se ljutio na svoje bivše učenike kad pogriješe učeći Kur'an.
Bitno je napomenuti da je način na koji je hfz. Ćamil predavao kiraet, vještinu učenja Kur'ana prema objavljenim pravilima, bio nenapadan, razumljiv, prijemčiv i umješan, pa samim tim i uspješan. Svakom harfu, jedinstvenom, specifičnom i neponovljivom po izgovoru, sadržaju i značenju, profesor je pristupao kao prema ličnosti, osobi ili individui. Kod učenika je najviše izoštravao sluh i tačan, precizan, potpun i jasan izgovor harfova. Hfz. Ćamil imao je nevjerovatno iskustvo, znanje i mogućnost da ocijeni kapacitet učenika i da ga, u okviru njegovih mogućnosti, pridobije da se ostvari, odnosno da od njega izvuče maksimum u učenju Kur'ana.
Isto tako, njegov odnos prema Kur'anu i islamskoj kulturi učenja, a ne pjevanja Kur'ana, koju je razvijao kod učenika, nije ništa manji i neznačajniji od samog znanja i učenja.
Zahvaljujući prepoznatljivom odnosu prema Božijoj riječi on je uspijevao i kod svojih učenika razviti posebnu ljubav i poštovanje prema Kur'anu. Način na koji je hfz. Ćamil poučavao Kur'anu nije samo pokazivao da je to njegov posao i profesija, nego je pokazivao da se on srcem i dušom unosi u taj posao. Sve to ide u prilog nepobitnoj činjenici da za hafiza Silajdžića poučavanje Kur'ana i bavljenje Kur'anom nije bilo u funkciji ličnog dobitka i karijere, nego da je cijeli njegov život bio u funkciji islama i širenja riječi Kur'ana.
Također, način na koji je hfz. Ćamil obavljao svoj posao bio je oslobođen bilo kakvih dodatnih obaveza lojalnosti ili traženja nekritičke predanosti spram njega, a koje bi se očekivale od njegovih učenika ili simpatizera. Naime, ni kurra hfz. Ibrahim Trebinjac, ni prof. Kasim Hadžić, a ni hfz. Ćamil ef. Silajdžić nisu „gomilali sljedbenike", nisu bili pristalice „pretvaranja svoje nauke u ideologiju" i sl. To o njima govori kao o visokomoralnim muderrisima i profesorima.
Hfz. Ćamil, nastavnik kiraeta u Gazi Husrev-begovoj medresi, kao veliki poštovalac predmeta i njegova sadržaja trudio se i nastojao da na najbolji, najjasniji, najrazumljiviji, najpraktičniji i najnoviji, koliko je moguće savremeniji način, izloži, objasni i protumači pravila i sadržaje nastavnih jedinica svojim učenicima.
Kako je bio sklon samoedukaciji i usavršavanju svoga znanja, koristio je za to doba nove, savremene načine učenja (naprimjer, slušanje učenja Kur'ana putem arapskih radiostanica, potom kaseta poznatih učača Kur'ana, te na taj način korigirao svoje učenje), pa je takav stav, odnosno način rada prenio i u nastavni proces. Koristeći se naučenim i primjenjujući najefikasnije načine i oblike rada, do kojih je došao kao dugogodišnji muallim, svojim je učenicima nastavne sadržaje izlagao na lahak i pristupačan način, a po sistemu „ponavljaj za mnom", oprobanom, prihvatljivom i dokazano uspješnom sistemu, koji je melek džibril koristio dostavljajući Objavu Muhammedu, a.s. Učenici su imali zadatak dobro paziti, gledati i zapamtiti gdje i kako profesor postavlja jezik i zube kada izgovara harfove i riječi, a onda uči ajet.
Kad bi profesor izgovarao arapsko i kur'ansko slovo dad, učenici su imali osjećaj kao da i sami zidovi odjekuju i odašilju jak eho njegova izgovora.
Poslije naučenog izgovaranja harfova i riječi, profesor bi prelazio na objašnjavanje dužine vokala i uklapanje harfova.
Kao nastavnik, hfz. Ćamil je razumljivo i izuzetno uvjerljivo izlagao pravila učenja Kur'ana, a prof. dr. Karić rado se toga prisjeća: „Kao da i sada sudjeluje u atmosferi njegovih objašnjenja zašto dolazi do asimilacije određenih slova Kur'ana, do nazalizacije, do raznih vrsta konsonantskih uklapanja itd. Pritom bi hodao učionicom, da bude bliži nama, učenicima."
Nakon naučene primjene tedžvida, pravilnog učenja Kur'ana, dolazila je i teorijska obrada kao sklapanje napravljenih prozora i vrata. Ovi časovi bili su posebni po tome što je nastavnik hfz. Ćamil bio veoma strpljiv u objašnjavanju pravila iz kiraeta i tedžvida, nije ga nerviralo, niti mu je bilo dosadno da u mnogo navrata navodi učenika da pravilno izgovara riječi Kur'ana. Imao je uzrečicu „jes", „jes"... ako bi učenik praktično sproveo ono što je on strpljivo objašnjavao.
Dok je učenike uvodio iz kur'anskog pisma u Kur'an, prof. Silajdžić je nastojao, i u tome potpuno uspijevao, da glavna veza i odnos bude Kur'an - učenik, a on je tu bio kao nužni instruktor, korektor i stvarni učitelj. Osnovni metod i pristup profesora hafiza Ćamila ef. Silajdžića u vođenju učenika bio je, kako bi kazao Muhammed Ikbal: „Uči Kur'an kao da se tebi objavljuje." Metoda hafiza Ćamila bila je klasična, audio-vizuelna, učenje, ponavljanje, s akcentom na sluhu, izgovoru, dužinama i finesama. Određenu stranicu iz Kur'ana prvo bi po nekoliko puta učio sam nastavnik Silajdžić, a učenici su slušali. Potom bi „proanalizirao sadržaj" sa stanovišta tedžvida i kiraeta. Lijepim rukopisom na ploči zapisao bi karakteristična mjesta iz Kur'ana i protumačio data pravila. Sve je to činio u savršenom nastavničkom miru i strpljenju. Nakon toga najbolji učenici učili su tu stranicu, pa oni vrlodobri i dobri, pa onda oni do njih. Ovaj metod, način i slijed učenja, izlaganja, objašnjavanja i uvježbavanja pokazao se izuzetno uspješan, te su i oni koji su imali poteškoće u izgovoru ili razumijevanju pravila ipak mogli pri provjeri zadovoljiti svojim odgovorom. Osim toga, svakog učenika više je bilo stid nego strah od profesora ne znati i ne naučiti nešto iz Kur'ana napamet ili pravilno učiti gledajući. Zaslugu za takav učenički pristup predmetu kiraet, odnosno pristup i odnos prema profesoru kiraeta, hfz. Silajdžić postigao je koristeći se dvama autentičnim načinima: bezgraničnom ljubavlju i poštovanjem prema Kur'anu i poštivanjem svakog učenika u njegovom dignitetu i identitetu.
Još u prvim godinama svoga rada u Gazi Husrev-begovoj medresi hfz. Silajdžić je na sjednicama Nastavničkog vijeća iznosio prijedloge koji bi mogli pomoći unapređenju kvaliteta nastave. Nakon što su na jednoj sjednici nastavnici vjerskih predmeta izjavili da su, u nedostatku udžbenika za te predmete, prisiljeni gradivo diktirati učenicima, hfz. Silajdžić iznosi prijedlog da se to gradivo preštampa i dijeli učenicima.
Da se sam držao mišljenja iznesenog na sjednici, potvrđuje činjenica da je u koautorstvu sa svojim kolegom kurra hfz. Ibrahimom ef. Trebinjcem, desetak godina poslije, napisao Tedžvid - udžbenik za pravilno učenje Kur'ana, i tako učenicima ponudio izuzetno pomagalo za nastavu kiraeta. „Nema učenika kome taj Tedžvid nije pomogao, jer da njega nije bilo, učenici bi, kao i njihovi prethodnici, morali zapisivati tedžvidska pravila i objašnjenja.
Hfz. Silajdžić je na sjednici, na kraju prvog polugodišta 1961. godine, predložio da se, ukoliko bude mogućnosti, kad se bude nabavljalo nešto od učila za školu, nabavi i jedan magnetofon koji bi mogao koristiti učenicima u nastavi. Na istoj sjednici Silajdžić se založio za učenike koji su mu se tužili da u stanu nemaju uvjete za učenje i predložio da bi im trebalo omogućiti da mogu korepetirati s unutrašnjim učenicima, pod uvjetom da i oni u potpunosti poštuju kućni red doma.
Godinu dana poslije, na sjednici održanoj u maju 1962. godine, hfz. Silajdžić imao je nekoliko prijedloga u vezi s predmetom kiraet. Nakon što je istakao da je zadovoljan rezultatima u prvom razredu te godine, predložio je da se smanji propisani broj sura koje treba memorirati, a da se, za račun tog smanjenja, težište prenese na kvalitet stranica koje se uče i vježbaju gledajući. Također je predložio da se u interesu boljeg školovanja sluha i glasa učenika treba nabaviti magnetofon. Ti su prijedlozi prihvaćeni kao korisni.
S druge strane, kao svojevrsno priznanje njegovom dotadašnjem radu Silajdžić dobija zaduženje, na prijedlog direktora Gazi Husrev-begove medrese, da izradi program za kiraet po novom planu i programu Medrese, uz napomenu da se u program viših razreda unese i historijat o pisanju prvih mushafa, te upute o kiraeti-vudžuhu. Nakon toga, reisu-l-ulema je skrenuo pažnju da pri obradi kiraeta treba biti vrlo oprezan i temeljit s obzirom na to da mnoge džematlije poznaju kiraet, pa učenik Medrese zapravo polaže ispit iz tog predmeta i pred svojim džematom. Ako prouči makar i jednu riječ pogrešno - dovodi u nepriliku i sebe a i ugled Gazi Husrev-begove medrese kao vjersko-odgojne ustanove.
„U cilju što boljeg razumijevanja kur'anskog teksta, čime je želio potaknuti učenike na razmišljanje o Kur'anu, samim tim i na druženje s Kur'anom, hfz. Silajdžić je ponekad tumačio kur'anske ajete, ili neke cjeline, što je davalo posebnu draž ukupnom ugođaju na času. Naprimjer, zašto je kur'anski rijek ‘težak' (qawlan saqilan)? Zašto se to spominje u kontekstu noći, da li je tu sugestija da se Kur'an treba učiti/recitirati/promišljati noću i uranjati u njegove planove pod okriljem noćnog spokoja i tišine? O ovome je imao svoja objašnjenja, bodrio je nas, učenike medrese, da o Kur'anu razmišljamo", ističe prof. dr. Enes Karić.
„Svako sjećanje i uspomena na čas profesora hfz. Ćamila poseban je doživljaj i događaj", smatra prof. Mustafa Spahić, te dodaje da su „vrhunac ljepote, ugođaja, sreće, zadovoljstva i ushićenja učenika bili trenuci kada bi profesor zaučio nove stranice, po tri, četiri, pet, a onda bi iz tih stranica poneki ajet tefsirio i komentirao. Meni se posebno urezalo u sjećanje njegovo komentiranje 130. ajeta iz sure El-E‘raf u kojem se obećava da će Allah, dž.š., uništiti zločinitelja Benu Israila, da će njima nakon toga povjeriti hilafet, i budno pratiti kako će se oni ponašati kada zadobiju vlast."
Prateći profesora dok je učio gledanjem u Kur'an, učenici su imali osjećaj da svemir pliva i da brda i ptice kao s Davudom, a.s., zajedno s profesorom slave (tesbih) i veličaju (tekbir) Allaha, dž.š.
Sasvim je logično i razumljivo da je čovjek koji je lijepo učio Kur'an i koji je volio i uZivao slušati kada neko drugi lijepo uči Kur'an i koji bi zaplakao slušajući lijepo učenje Kur'ana tražio da se „u uče- nju/recitiranju Kur'ana i milozvučnom plasiranju njegove riječi nađe velikog i širokog mjesta estetici i ‘pravilima ljepote'."
Dakle, hfz. Silajdzić je svekolikim svojim odnosom, prirodnim darom i talentom za Kur'an i učenje Kur'ana, kao i svojim umijećem i sposobnošću da svoje znanje i oduševljenje Božijom riječju prenese na slušaoce, svoje učenike, koristeći se raznim načinima rada, kombinirajući oprobane i efikasne nastavne metode s novim, za to vrijeme savremenim metodama u nastavnom procesu, uspio i polučio izvanredne rezultate kao nastavnik predmeta kiraet, ali i kao pedagog - nastavnik visokih pedagoških kvaliteta.
Hafiz Ćamil Silajdzić bio je nastavnik koga su učenici, zbog njegovog znanja i ahlaka, cijenili više nego što su ga se plašili i koga su uvažavali zbog njegovih ljudskih i moralnih kvaliteta.
Kada bi se u Gazi Husrev-begovoj medresi u to vrijeme kazalo da je nešto rekao ili uradio profesor, 90 posto učenika znalo je da se to odnosi ili na profesora kurra-hafiza Ibrahima ef. Trebinjca ili na profesora hafiza Ćamila ef. Silajdzića.
Hfz. Ćamil bio je čovjek koji je svoj nastavnički i pedagoški nastup saobrazio s dignitetom predmeta koji je predavao. Od ulaska u učionicu, nazivanja selama učenicima, potom formalnog otpočinjanja časa, hfz. Ćamil zračio je dostojanstvom i profesorskom ozbiljnošću.
On je bio osoba ne samo visokih nego iznimnih kvaliteta, kao pedagog, kao profesor, ali i kao ličnost, kao čovjek, ističe prof. Mustafa Spahić, te pojašnjava da, iako je profesoru hfz. Ćamilu program kiraeta, učenje Kur'ana, učenje napamet, sužavalo vrijeme i mogućnosti da učenicima na času kazuje nešto drugo izvan predmeta, ali kada bi se u to upustio, u njemu se ogledala i svjedočila nevjerovatna radoznalost, svestranost, životno iskustvo, neprestano čitanje velikih i značajnih knjiga iz različitih oblasti života: historije i filozofije, političke filozofije, kulture, historije islama, i, naravno, poznavanje stranih jezika s kojih je on čitao i prevodio. Učenici su osjećali kao da je on postiđen što toliko zna i nije se on time isticao, uzdizao, nego je to smatrao nečim sasvim jednostavnim, prirodnim i normalnim za čovjeka koji je muderris. Svojevrsnost, iznimnost, neusporedivost, ovosvjetovnost i onosvjetovnost časova profesora hafiza Ćamila ef. Silajdžića sastojala se u činjenici da su učenici na časovima kiraeta morali biti pod abdestom. Gotovo svi učenici bili su uvjereni da je profesor „dobri", čovjek evlija, i da bi svakog učenika bez abdesta prepoznao i posramio - to bi u očima učenika bili velika sramota i grijeh. Drugo, od prvog časa profesor hafiz Ćamil ef. Silajdžić je svojim pristupom, odnosom i stavom prema Kur'anu učenike uvjerio da je Kur'an Allahov govor, riječ i uputa. „Uvjerio nas je", kaže prof. Spahić, „da je odnos prema Kur'anu, ustvari, odnos prema jednom Allahovom svojstvu - sifatu, kelamullahu. Mi to nismo samo od profesora naučili, nego smo to na njemu i vidjeli; vidjeli smo da je on apsolutno uvjeren u to, jer se on sam, u svakom trenutku, prema Kur'anu odnosio kao prema Božijoj objavi, uputi, riječi, govoru, logosu, sarkisu. To je za nas bilo i spoznato i viđeno znanje - ‘ilmu ‘ayni'l-yaqin."
Prema mišljenju prof. dr. Enesa Karića, hfz. Ćamil pripadao je staroj školi islamskih pedagoga, on je tom pedagogijom djelovao i zračio, a o njoj nikada nije pričao, nije je tumačio. S mirom i učiteljskim taktom ulazio je u učionicu, časovi su imali „unutarnju organizi- ranost", svi su znali pravila odvijanja nastave na njegovim časovima, tih se pravila držao prije svega hfz. Ćamil. Kao pristalica tradicionalne pedagogije, u onom njenom dijelu koji kaže da je bolje učenicima objasniti pravila, predočiti ih njima u zgotovljenom obliku, a ne da učenici lutaju u samostalnom dolaženju do njih, bio je nevjerovatno strpljiv prilikom objašnjavanja i uvježbavanja gradiva. Ta njegova strpljivost imala je pedagoški sadržaj, posebnu nastavničku draž.
Hfz. Silajdžić je zbog specifičnosti i težine predmeta kiraet koji je predavao, kao i zbog svog odnosa i pedagoškog pristupa nastavi tražio od učenika minimum, što je podrazumijevalo da znaju pravilno učiti Kur'an gledajući i da napamet znaju kratke sure. Držao se tog stava, pa je, zastupajući ga u jednoj diskusiji Nastavničkog vijeća, prezentirao da iz njegova predmeta u IV i V razredu na popravni ispit padaju četverica učenika, te da je on od učenika tražio minimum, ali ako baš učenik nije znao napamet neke od sura ili ih je učio pogrešno, nije mu mogao dati pozitivnu ocjenu. Također je istakao da su mnogi učenici došli u medresu sa slabim predznanjem iz kiraeta ili su mnoge stvari iz tog predmeta pogrešno naučili kod kuće. Nadovezujući se na izneseno, reisu-l-ulema u FNRJ hadži Sulejman ef. Kemura rekao je da je prisustvovao času kiraeta i konstatirao da ocjene iz tog predmeta odgovaraju učeničkom znanju.
Upravo najveća pedagoška strana hfz. Ćamila Silajdzića bila je ta što je od svakog učenika, u okviru njegovih mogućnosti, izvlačio maksimum u učenju Kur'ana, naravno računajući i nadajući se da će se i slabiji učenici truditi „iz petnih Zila" da savladaju i usvoje gradivo kako bi imali pozitivnu ocjenu iz kiraeta. To je jednom prilikom i rekao učenicima na času, razočaran njihovim znanjem, odnosno neznanjem, što su učenici shvatili kao prijetnju koju su još više pojačavali profesorovi brkovi i njegova strogost prema rođenom sinu, u koju su se nekoliko puta uvjerili.
Dakle, hfz. Ćamil nije pravio razliku među učenicima, i prema svima je imao isti odnos, tako da i njegov sin Haris, kao njegov učenik, nije imao nikakve privilegije na časovima kiraeta. Dr. Silajdzić, s velikom ljubavlju i dubokim poštovanjem otkriva da je kao sin hafiza Ćamila imao dodatno opterećenje - prvo, zbog straha i brige da ga ne postidi i ne razočara svojim odgovorom pred učenicima, a drugo, zbog zelje, obaveze i odgovornosti da valjano nauči to što njegov otac predaje i traži od svakog učenika. „Doduše", prisjeća se tih vremena dr. Silajdzić, „imao sam privilegiju da me dodatno kod kuće ‘muštra' ako nisam šta zapamtio: ‘Jesi l' ono, pa hajd' da vidimo; nisi ovo dobro, pa tu - pa tako.' Uvijek mi je bilo teško učiti pred njim, uvijek je bila neka nijansa: ‘Još malo to, još malo to!' Dok bi učio, stalno sam se pitao šta će reći, jer kad je riječ o Kur'anu, on nije dopuštao ni najmanju grešku. Kod njega nije bilo nikakve površnosti, ni u pamćenju, ni u izgovoru harfova. Nije dopuštao nikakvu improvizaciju, ‘jer to se tako mora naučiti!' Kiraet je za njega bila najbolja nauka. Ni sa tedžvidom nije bilo drugačije, i ‘pravila se moraju tako primjenjivati', naglašavao bi često. Sjećam se jednom da je neki alim držao predavanje i rekao: ‘U Kur'anu stoji', a onda citirao hadis. On mu je poslije rekao: Allaha mi, to tako ne moZe!' Ovaj se pravdao da to ima negdje, ali nije skroz siguran, je li u Kur'anu ili je hadis, a otac mu je rekao: ‘E, to nema u Kur'anu, dobro pazi - to je haram, ne može se to dvoje miješati!' Naravno, taj alim nije bio hafiz, ali on, kad je riječ o Kur'anu, kad se radilo o tedžvidu, nikome nije davao pardona. To je bilo nešto u što se ne smije dirati, ne smiješ improvizirati, moraš znati i biti siguran u to znanje. Govorio bi: ‘Sutra ćeš otići negdje u Kairo, pa ćeš proučiti, sramota je da iz Bosne ide neko ko tako uči.'
Zato sam gotovo siguran da onaj ko je od njega učio, a što je on od rahmetli Osmana ef. Redžovića naslijedio, da svako od tih ljudi može učiti Kur'an bilo gdje i da se neće postidjeti."
Također, hfz. Silajdžić je bio vrlo škrt u ocjenama, posebno u davanju odličnih ocjena, što je učenike natjeralo da kiraet shvate vrlo ozbiljno, upravo onako što je on i predstavljao u nastavnom planu Medrese. Nekada je učenicima davao upitnik umjesto ocjene što je, izgleda, hafizu Silajdžiću prigovoreno, pa je na sjednici Nastavničkog vijeća objasnio da upitnik daje kao stimulaciju učeniku, te da taj znak stavlja stoga što još nije uspio provjeriti znanje učenika za definitivnu ocjenu. No, uzimajući to na znanje rekao je da će ubuduće davati ocjenu umjesto upitnika.
Iako je hfz. Ćamil iznalazio i koristio razne pedagoške metode i načine da učenike, posebno one slabije, pokrene i motivira na rad i učenje, ponekad sav taj trud i napor ne bi polučili uspjeh. Jedan takav primjer ističe hfz. Silajdžić. Na već spomenutoj sjednici Nastavničkog vijeća hafiz Silajdžić iznosi da je dvojici učenika VII razreda, koje je stalno tjerao pa i molio da bolje rade predmet kiraet, bio primoran na kraju dati nedovoljne ocjene, te ispada da su sada slabiji iz kiraeta nego prije dvije godine. Da su ova dva učenika bila rijedak slučaj u njegovoj nastavničkoj karijeri, s obzirom na njegovu širinu, toleranciju, pa i fleksibilnost u odnosu spram problematičnih i slabijih učenika, potvrđuje i stav, zaključak ili svojevrsna ocjena hfz. Ismeta ef. Spahića o hfz. Ćamilu kao nastavniku i pedagogu: „Bio je jako veliki pedagog. Znao je da motivira učenika, a znao je i da ocijeni učenika. Sjećam se dobro, ja sam od njega naslijedio jedan razred u kojem je bio jedan učenik koji je s teškoćom učio Kur'an. On mi je rekao: ‘Hadži hafize, on ne može dalje. Dotle je naučio, a dalje ne može. Proguraj ga neka završe i hajd'.' Znao je da ocijeni učenika i njegove mogućnosti. Nikome nije uzimao od njegovog hakka. Rijetko je obarao na godinu, a ako je nekoga i oborio, onda je taj sigurno to i zaslužio."
Hfz. Ćamil bio je daleko sretniji i češće se uključivao u diskusije na sjednicama Nastavničkog vijeća kad je bilo riječi o isticanju učeničkih uspjeha. Tako on u jednoj diskusiji iznosi da ako učenici ozbiljno shvate da moraju učiti i imaju volju za učenje, tada i uspjeh neće izostati. Naveo je primjer učenika III razreda koji je bio dosta slab iz kiraeta, ali je imao čvrstu volju da nauči taj predmet, pa je zamolio svog kolegu da mu pomogne i zbilja je postigao uspjeh i popravio ocjenu iz tog predmeta. U drugom slučaju, jednoglasno je usvojen njegov prijedlog da se pohvali učenik I razreda Mesud Hafizović, koji ima odlične ocjene iz svih predmeta kao i iz vladanja.
Hfz. Ćamil ostat će u sjećanjima svojih učenika kao nastavnik krupnoga glasa, koji ih je dizao iz letargije, kao nastavnik koga su, susrećući ga, čuli kako poluglasno uči Kur'an, kao nastavnika koji je svoj nastavnički i pedagoški pristup saobrazio s dignitetom predmeta koji je predavao, kao nastavnika iznimnih pedagoških kvaliteta koji je zračio dostojanstvom, profesorskom ozbiljnošću i nevjerovatnim strpljenjem, što je sve činilo njegov poseban nastavnički manir.
Hfz. Ćamil Silajdžić je, kako smo već istakli, cijeli svoj Zivot vezao za Kur'an; Kur'an je napamet naučio još kao mladić, pravilnom učenju Kur'ana poučavao je djecu u mektebu, potom učenike Medrese, koje je dodatno, na razne načine, motivirao na učenje Kur'ana napamet. Osim toga, u svakoj prilici, svima onima koji su učili Kur'an, a posebno svojim bivšim učenicima, ukazivao je na greške, s puno paZnje, takta i uz puno uvaZavanje osobe i njezinih intelektualnih kapaciteta.
Hfz. Ćamil je, kako nalaze hadis, bio ne samo alim, učenjak, nego i mutealim, onaj koji neprestano uči i druge podučava, muhibb, ljubitelj, prijatelj i pomagač učenih.
Poučavanje učenika Kur'anu za hafiza Ćamila nije prestajalo završetkom časa, školske godine, niti završetkom njihovog školovanja u Medresi. Kontakte i saradnju sa svršenicima Medrese održavao je i nastavljao tokom posjeta i obilazaka džemata i tokom seminara za imame kojima je prisustvovao kao predavač.
Hfz. Ćamil imao je običaj s vremena na vrijeme doći najavljeno ili nenajavljeno u posjetu nekadašnjim učenicima kao u neku vrstu „kontrole" njihovog rada, a posebno kontrole kvaliteta kiraeta - učenja Kur'ani-kerima. Za takve posjete imamima koristio je razne prilike, svečanosti, mevlude, hatme, dove koje su oni pripremali i odrZavali u svojim džematima. Prakticirajući ovakve posjete i obilaske džemata, smatrajući to svojom obavezom, svojevrsnom misijom, hfz. Ćamil je ostao vezan za imame, vjernike i vjerski život do kraja svoga života.
Saradnju s imamima također je nastavljao tokom seminara organiziranih za susrete imama. Na tim seminarima držao je predavanja iz kiraeta i tedžvida, ali i praktično, svojim učenjem ili analizirajući učenje nekog od imama, učesnika seminara, pokazivao i ukazivao na potrebu pridržavanja tedžvidskih pravila, odnosno dosljednost u njihovoj primjeni. U osvrtu na stručno-naučni seminar imama, hfz. Ćamil je kazao da je imao priliku slušati učenje Kur'ana svojih bivših učenika i mnogobrojnih imama širom bosanskohercegovačkih džemata te je iznio svoja zapažanja: „Nisam zadovoljan svima koje sam slušao, ali velikim brojem učača sam zadovoljan. Neki od njih, oslobođeni tedžvidskih pravila, uče kako im se čini da je ljepše, a to ‘ljepše' upravo je najljepše u okviru tedžvidskih pravila. I sama riječ tedžvid znači nešto uljepšati. Odavno se, međutim, kod mnogih odomaćilo mišljenje da pravila tedžvida sačinjavaju samo pravila o regulisanju odnosa međusobnih glasova (med- dovi, idgami (idgam), ihfa'i (ihfa') i sl.). To bi moglo, donekle, važiti samo za Arape. Međutim, za nearape, gdje spadamo i mi, presudno je prvenstveno naučiti pravilan izgovor arapskih glasova u svojoj osnovi, naročito onih specifičnih, a i onih nekih sličnih našim glasovima, ali se i oni mnogi razlikuju i po svom ishodištu i svojstvu. Mnogi učenici naših medresa pri početnom učenju na vjerskoj pouci u džamijama i mesdžidima, nenaviknuti na pravilan izgovor ovih glasova u djetinjstvu, teže ovladaju tim glasovima naknadno kad dođu u medresu. Zato se mogu čuti, od nekih imama, da te glasove pri učenju Kur'ana u nekim riječima izgovore pravilno, dok ih u drugim ne izgovaraju. Znači da su naučili njihov pravilan izgovor ali nisu njima potpuno ovladali, zašto mnogima treba duži period od medresanskih pet godina, a i više vježbe i volje da se tim glasovima i pravilnim učenjem Kur'ana, a.š., i ovlada. Naravno, s više sluha brže se ovlada i ovom vještinom. Pravilan izgovor arapskih glasova uči se i na predmetu arapskog jezika, pa i pored toga čuju se greške iz tog područja, što također ukazuje na težinu potpunog savladavanja tih glasova. Pri učenju Kur'ana često se primjećuju greške koje se odnose samo na poznavanje arapskog jezika, a naročito pri za- stajanju i preuzimanju učenja Kur'ana, što se također ne bi smjelo čuti od imama koji su učili i arapski jezik."
Isto tako hfz. Ćamil napominjao je i ispravljao sve one koji griješe u izgovaranju riječi „‘ade ke'l-‘urguni'l-qadim" izgovarajući „‘adeke'l- ‘urguni'l-qadim" (Ya Sin), „we terekuke qa'imen" izgovarajući „we tere kukeqa'imen" (Al-Gumu‘a), „ewha leha" izgovarajući „ewhaleha" (Az-Zilzal), „we tewasaw" izgovarajući „we tewa saw" (Al-‘Asr).
Hfz. Ćamil bio je svjestan činjenice da je imamska duZnost izuzetno časna sluZba, kojoj se posvetio i koju je obavljao i nakon penzio- niranja, sve dok je bio dobrog zdravstvenog stanja, ali i da je prepuna obaveza i odgovornosti. Zbog toga on, kao zaključak, na kraju svoje imamske misije, poručuje imamima, odnosno savjetuje ih da dobro osmisle svoje dužnosti u džematu, jer se od njih očekuje da budu primjer vladanja u svom okruZenju. Poručio im je, također, da ostanu na svojim dužnostima dok mogu pošteno raditi.
Hafiz Ćamil, kao osoba koja je skretala pažnju na sebe svojim ahlakom, kao „osoba kojoj je Kur'an bio život u svakom momentu, na svakom mjestu, ustvari je bio jedan vrlo sretan čovjek, jer je imao tu misiju, a to je jedan poseban dar od Boga koji jedan čovjek može primiti u životu".
Na kraju, a ujedno i kao uvod u sljedeća poglavlja, napominjemo da je hfz. Ćamil odigrao izuzetno važnu ulogu u očuvanju hifza u vrijeme kada je ova tradicionalna institucija prolazila kroz izuzetno tešku krizu. Također, treba istaći i njegovu posvećenost podučavanju Kur'ana i kiraeta u radu s učenicima kroz vannastav- ne aktivnosti, te iskristalizirati poseban pedagoški pristup kojim se Silajdžić vodio u ovim aktivnostima, kao posebnom segmentu njegova djelovanja.
Hfz. Ćamil Silajdžić je, uz hfz. Sinanudina ef. Sokolovića i hfz. Ibrahima ef. Trebinjca, inicijator sekcije hifza u Gazi Husrev-begovoj medresi.
Još od vremena Muhammeda, a.s., pa sve do naših dana nije bilo islamske države ili većih muslimanskih zajednica a da u svojim redovima nisu imali veći ili, ponekad, manji broj hafiza. Iako je izučavanje hifza na našim prostorima od dolaska islama bila privatna stvar pojedinca, ipak nije bilo nijedne kasabe, a o šeherima da i ne govorimo, a da u njima nije bilo po nekoliko hafiza koji su većinom bili vjerski službenici (imami, muallimi, hatibi, muderrisi, vaizi, šerijatske sudije, članovi Ulema-medžlisa, pa i reisu-l-uleme), mada su neki bili i drugih zanimanja. Poslije Prvog svjetskog rata životne prilike počele su se mijenjati, pa je i broj hafiza iz dana u dan opadao. Uočivši tu situaciju Ulema-medžlis u Sarajevu svojim raspisom (br. 3.526/42) upućenom svim kotarskim vakufsko-mearifskim povjerenstvima preporučuje učenje hifza u medresama, ali je to ostao „vapaj u pustinji", jer ga niko nije ni čuo od ratnog vihora.
Poratne prilike Drugog svjetskog rata ostavile su još veću prazninu u redovima hafiza, jer su mnogi tokom rata umrli ili poginuli. U godinama poslije 1945. broj hafiza bivao je sve manji, jer je novih bilo vrlo malo, a stariji su umirali, pa se broj hafiza u Bosni i Hercegovini bio značajno smanjio. Tako hfz. Sinanudin Sokolović ističe da krajem šeste decenije prošlog stoljeća cijela istočna Bosna nije imala nijednog hafiza, a Hercegovina je imala samo jednoga (hfz. Smaila ef. Serdarevića - šerijatski sudija u penziji). I u mnogim drugim mjestima širom Bosne situacija je bila gotovo ista, a bila je prava rijetkost čuti da neko uči hifz.
Imajući u vidu ovo stanje i osjećajući problem zamiranja hifza, u Gazi Husrev-begovoj medresi je u periodu od 1965. do 1968. godine posebno aktueliziran problem nedostatka hafiza među učenicima i svršenicima Medrese. Tada se pokreće osnivanje sekcije za učenje Kur'ana napamet.
Na inicijativu hfz. Ćamila Silajdžića, hfz. Sinanudina Sokolovića i hfz. Ibrahima Trebinjca, i uz podršku tadašnjeg direktora Gazi Husrev-begove medrese Muhameda Hazima Tulića, 1965. godine osnovana je sekcija za učenje hifza u Medresi, te poseban fond za potpomaganje učenika koji uče hifz.
Hfz. Ćamil prisjeća se da je došavši za nastavnika u Medresu pokušao organizirati izučavanje hifza među učenicima. S obzirom na činjenicu da su mnogi učenici bili siromašni, razmišljao je kako da im pomogne: „Došao sam na ideju da ih stimulišem da uče Kur'an napamet, a zauzvrat bismo im platili dom ili nešto slično. S hfz. Sina- nudinom ef. Sokolovićem počeo sam materijalno pomagati one đake koji su učili hifz. Ta se praksa pokazala uspješnom i bila je vrlo dobra podrška ne samo onim đacima koji su učili hifz nego i drugima da počnu s učenjem hifza i postanu hafizi. Tako se javio priličan broj učenika, od kojih niko tada nije uspio u toku školovanja naučiti cijeli Kur'an napamet i dobiti zvanje hafiza. Bitno je istaknuti da je jedino hifz, tih godina, kao učenik započeo Fadil Fazlić i kasnije ga dovršio i postao hafiz."
Želeći trajno i na vidan način obiljeZiti 1400. godišnjicu objave Kur'ana, Nastavničko vijeće Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu uzelo je u razmatranje pitanje hifza i u septembru 1967. godine donijelo je zaključak da pokuša pronaći i ponukati nekoliko učenika koji bi uz redovnu nastavu učili i hifz, s tim što bi im Medresa osigurala besplatan internat. Također se uvode i druge podsticajne mjere u cilju uspješnijeg savladavanja hifza, a učenici koji su se posebno u tome istakli bili su i materijalno stimulirani.
Želeći uključiti i nadleZne organe Islamske zajednice da institucionalno i pravno podrže njihove napore za unapređenje hifza, kao i reguliranje statusa hafiza službenim priznanjem hafiske diplome, hfz. Ćamil Silajdžić i kurra hfz. Ibrahim Trebinjac uputili su pismo Islamskom starješinstvu u SR BiH u kojem su predočili svoje stavove i prijedloge o ovom vaZnom pitanju. Naime, oni u pismu iznose da je situacija kritična glede stručnog nastavničkog kadra za predmet kiraet, te da sekcija hifza u Gazi Husrev-begovoj medresi nije donijela značajne rezultate. Njihov je prijedlog bio da treba donijeti pravilnik i druge potrebne propise kako bi se učenici dodatno stimulirali da uporedo s nastavom uče hifz i to stranicu dnevno, jer dosadašnji kandidati, iako su bili dobro stimulirani, učili su hifz, vrlo sporo (deset stranica mjesečno), što se nije pokazalo uspješnim. Stoga oni ističu da kandidati koji su učili hifz u Medresi, nakon Medrese moraju biti oslobođeni drugih dužnosti, osim imamske, te da bi trebalo da su, u vremenu dok uče hifz, u stalnom radnom odnosu u Islamskoj zajednici, a da nakon završenog hifza treba da dobiju propisanu diplomu. Ta bi im diploma, uz maturalno svjedočanstvo Medrese, omogućila upis na neki islamski fakultet za studiranje kiraeta. Na taj bi se način dobili novi hafizi imami i novi stručni nastavnici kiraeta nakon što bi oni, poslije završenog hifza, upisali i završili islamski fakultet.
Također treba reći da su i uvjeti stanovanja učenika u priličnoj mjeri utjecali na kvalitet i kvantitet učenja hifza. Dok se Gazi Husrev-begova medresa nalazila u prostorijama u Dobrovoljačkoj ulici, sekcija nije pokazala značajniji uspjeh, jer su smještajni uvjeti bili vrlo slabi. Tek kad se Medresa vratila u svoju zgradu kod Begove džamije (Đulagin dvor), sekcija je oživjela i broj učenika koji su se javljali za učenje hifza počeo se povećavati.
Svoje prave rezultate sekcija hifza postiže nakon 1980. godine, od kada je svake godine promoviran jedan ili dva hafiza, a 1986. godine hifz je završilo 8 hafiza, učenika, odnosno svršenika Medrese, dok je ranije toliki broj hafiza završavao hifz za deset godina.
Hfz. Ćamil je u jednom intervjuu istakao da se angažiranjem nekih hafiza, njegovih kolega, povećao broj učenika koji su učili hifz, tako da je rekordne 1988. godine hifz položilo čak deset kandidata, te da je bilo i ženskih kandidata koje su postale hafize. Potom je dodao: „Ta se tradicija u Medresi, hvala Bogu, i dalje nastavlja. Svakako, moram kazati da se u Islamskoj zajednici treba još više posvetiti pažnje hifzu. Treba posvetiti više pažnje izučavanju Kur'ana i u Medresi i na Fakultetu. Mislim da se na Fakultetu manje pridaje značaja hifzu i kiraetu. Moram malo ilustrovati ovu moju tvrdnju. Neki dan slušam na namazu imama, svršenika Islamskog teološkog fakulteta, slabo uči Kur'an, kao da nije ni Medresu završio, a kamoli Fakultet. Treba omogućiti dalje usavršavanje i školovanje mladim hafizima u hifzu, jer čini mi se da se sa završetkom hifza završava njihovo usavršavanje u kiraetu. Nije potrebno govoriti koliko bi bilo bolje da su profesori, ne samo kiraeta nego i akaida, tefsira, hadisa, fikha, ahlaka, pa i arapskog jezika, hafizi. Ali, intimno se nadam da će stanje u budućnosti biti bolje i da će se hifz više priznavati i cijeniti u hijerarhiji znanja u Zajednici."
Današnje stanje i situacija u pogledu hifza i kiraeta potvrda su da se na tragu prijedloga hfz. Silajdžića i hfz. Trebinjca, ali i prijedloga drugih profesora za popularizaciju i afirmaciju hifza, kao i angažiranost profesora hfz. Ismeta ef. Spahića i posebno prof. dr. Fadila Fazlića, uradilo dosta, te da su uspjesi i rezultati u obje oblasti izuzetni, posebno ako se uzmu u razmatranje rezultati postignuti tokom proteklih dvadeset godina. I na Fakultetu islamskih nauka i u Gazi Husrev-begovoj medresi posvećuje se izuzetna pažnja izučavanju Kur'ana; na FINu se danas izuzetan značaj pridaje i kiraetu i hifzu. Mladi hafizi završavaju FIN ili druge fakultete diljem islamskog svijeta, usavršavaju se u kiraetu ali i u drugim islamskim oblastima. U bosanskohercegovačkim medresama svi profesori kiraeta su hafizi, a ima ih i među profesorima koji predaju druge predmete. Broj hafiza u Bosni i Hercegovini, hvala Allahu, dž.š., iz godine u godinu znatno se povećava.
Hfz. Ćamil i njegove kolege, kurra hfz. Trebinjac i hfz. Sokolović, uradili su mnogo na oživljavanju i promociji učenja hifza. Iako su učenike, stimulirali i podstrekivali na razne načine da počnu učiti hifz, oni nisu postigli značajnije uspjehe kao muhafizi, ali su postavili dobre temelje da učenje hifza zaživi, „nakon čega je nastupilo plodno doba hifza do 1986. godine, a od tada naovamo počinje i traje zlatni period hifza kod nas."
Iako je hfz. Silajdžić animirao i stimulirao veliki broj učenika Gazi Husrev-begove medrese da počnu s učenjem hifza, samo su tri kandidata pred njim kao muhafizom završila hifz. On ističe da je u početku bilo učenika koji su počeli učiti hifz, međutim kasnije su mnogi odustajali, izgubili volju, jer u hifzu uspjeh postižu samo najstrpljiviji i najuporniji. „Ipak", dodaje hfz. Silajdžić, „mi nismo gledali prvenstveno na to hoće li svi oni biti hafizi ili neće. Odredili smo da se svakom ko nauči određen broj stranica Kur'ana napamet daje određena materijalna potpora. Kasnije se to pokazalo dobrim i nekoliko ih je znalo dobar dio Kur'ana napamet, a jedan broj njih je i završio hifz."5o (M. Dž., Mladi znalci Kur'ana u našoj medresi, Islamska misao, XI/1989, br. 125, str. 7.)
Prvi kandidat kojem je hfz. Ćamil bio muhafiz bio je hfz. Senad Podojak, koji je najveći dio Kur'ana naučio dok je bio učenik Medrese. On je godinu nakon završetka Medrese, u aprilu 1986. godine, položio hifz pred hafiskom komisijom. Hfz. Ćamil je napisao poseban tarih za hafisku dovu Senada Podojka, kao preporuku svome prvom kandidatu da u Kur'anu uvijek nađe oslonac i da je najbolji mal, bogatstvo, odanost Allahu, dž.š.
Hfz. Ćamil Silajdžić bio je muhafiz i hfz. Hasi Popari, kome je proučio i hafisku dovu, 9. novembra 1990. godine prilikom uručenja hafiske diplome.
Treći kandidat hfz. Elvir Duranović pred muhafizom hfz. Ćamilom hifz je završio u martu 1991. godine.
Hfz. Sinanudin ef. Sokolović i hfz. Ćamil Silajdžić bili su muha- fizi i hfz. Fadilu ef. Fazliću.
Rad s učenicima i uvježbavanje pravilnog izgovora glasova i kur'anskih riječi za hfz. Ćamila bila je posebna pedagogija poučavanja Kur'anu. Isto tako, hfz. Ćamil je kod učenika nastojao promovirati, unapređivati i njegovati učenje lijepih vrsta recitiranja Kur'ana (mekama).
Polazeći od činjenice da je učenje Kur'ana napamet u Medresi hvatanje za jednu od glavnih poluga islamskog klasičnog obrazovanja, hfz. Ćamil je također bio svjestan i činjenice da se hifz ne smije učiti samo zarad slušanja milozvučnog recitiranja Kur'ana. S obzirom na to da je i slušna (auditivna) strana primanja Kur'ana ravnopravna s drugim vrstama primanja Kur'ana (pisanjem i proučavanjem Kur'ana, recepcijom Kur'ana okom i /raz/umom), hfz. Ćamil je, dijelom zbog te slušne strane Kur'ana, ali više zbog potrebe i imperativa primjene tedžvidskih pravila, insistirao na pravilnom izgovoru glasova zbog toga što „do pogrešnog značenja u učenju Kur'ana dolazi prvenstveno i najčešće pogrešnim izgovorom glasova. Zato zadaća tedžvida i jeste, na prvom mjestu, pravilan izgovor glasova - meharidžu'l-hurufi ve si- fatuha (Meharigu'l-hurufi we sifatuha)."51
On je kao pedagog koji učenike poučava Kur'anu, a koji će u budućnosti svoje znanje prenositi na mlađe naraštaje želio da ih nauči i odgoji, odnosno prenese i razvije kod njih odgovornost prema Božijoj riječi. „...jer oni, kao budući muallimi, imaju obavezu i morali bi uzeti za prioritetno da sami dobro nauče ono čemu će poučavati druge. Bio bi veliki početni uspjeh, za one koji uče pravilno učenje Kur'ana u Medresi, ako bi to u svojoj budućoj praksi primijenili, to jest ako bi naučili djecu pravilno izgovarati bar posljednjih deset kratkih kur'anskih sura. Ako tako i na takav način ne bismo postupali i trudili se, prijetnja Muhammeda, a.s., u poznatom hadisu: ‘Ima mnogo učača koji uče Kur'an, a Kur'an ih proklinje' mogla bi se odnositi i na njih - koji su učili pravilno učenje Kur'ana, a ipak ga ne uče i ne podučavaju na način kako su oni naučeni."
Također, Zeleći pobuditi i razviti kod učenika Medrese, bar kod onih koji imaju melodičan glas, što veći interes za izučavanje Kur'ana kao vještine, hfz. Ćamil ih je upoznavao, pokazivao, uvježbavao i usmjeravao na takvo učenje koje je podrazumijevalo primjenu odgovarajućih pravila i finesa koje su doprinosile ljepoti i milozvučnosti njihovih glasova.
Kad je Direkcija Medrese zajedno s Nastavničkim vijećem stekla uvjerenje da se zaista kod velikog broja učenika pobudila Zelja za izučavanjem Kur'ana kao vještine i kad se vidjelo da se ima s kim i zvanično istupiti pred javnost, tada je Nastavničko vijeće na svojoj sjednici (27. marta 1971. godine) donijelo zaključak da se (16. juna 1971. godine) održi javno takmičenje najboljih učača Kur'ana, učenika Gazi Husrev-begove medrese u Begovoj džamiji. Zaključak Nastavničkog vijeća podržalo je i Vrhovno islamsko starješinstvo i svojim aktom (br. 794/71) dalo punu saglasnost. Za ovo takmičenje javio se veliki broj učenika Medrese od prvog do četvrtog razreda. Komisiju za ocjenu takmičara sačinjavali su profesori Medrese: Abdulah ef. Dervišević, kurra hfz. Ibrahim ef. Trebinjac i hfz. Sinanudin ef. Sokolović, dok se o tehničkim aspektima takmičenja brinuo predmetni nastavnik hfz. Ća- mil ef. Silajdžić. Na dan takmičenja Begova džamija bila je spremna dočekati ovo veliko, u svojoj historiji prvo slavlje ove vrste. Dakle, na ovom događaju od historijskog značaja na početku svečanosti direktor Gazi Husrev-begove medrese Abdulah ef. Dervišević održao je kraće predavanje o značaju takmičenja. Između ostalog istakao je da „dužnost mudževvida u Medresi uspješno vrši hafiz Ćamil ef. SilajdZić u svojstvu stalnog nastavnika vještine kiraeta i nauke tedžvida. On večeras vodi takmičarsku grupu učenika Medrese u natjecanju u što boljem učenju u Kur'anu, a.š., što je uglavnom to njegov uspjeh, pa mu unaprijed čestitam i odajem mu priznanje na tom uspjehu, jer svjedok sam i uvjeren sam da ulaze mnogo truda i daje sve od sebe da ovaj časni posao najbolje i veoma savjesno izvršava. Neka nam ga Allah, dž.š., poživi još dugo godina i da mogne što dulje ustrajati u povjerenoj mu dužnosti, mudževvidluku".
U tekstu Prvo javno takmičenje najboljih učača Kur'ana - učenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu u Begovoj džamiji objavljenom i u Glasniku i u Zemzemu, hfz. Sinanudin ef. Sokolović pita se: „Zašto se sada poklanja tolika pažnja učenju Kur'ana kao vještine?"
Potom odgovara: „To je posve razumljiva i opravdana stvar, jer sve do unazad tri-četiri decenije Bosna i Hercegovina se mogla pred cijelim islamskim svijetom ponositi brojnošću svojih hafiza i inače dobrih uča- ča Kur'ana. Međutim, i na polju ove islamske discipline vrijeme, kao i poratne prilike Prvog i Drugog svjetskog rata, učinili su svoje. Sada je već rijetko naići na hafiza, a isto tako i na dobrog učača Kur'ana. Imajući u vidu baš ovo činjenično stanje Direkcija Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu sa svojim nastavničkim osobljem evo već nekoliko godina razmišlja kako pobuditi i razviti, bar kod učenika Medrese, što veći interes za izučavanje Kur'ana kao vještine sa svim odgovarajućim pravilima i finesama, a i za izučavanje hifza. Moram odmah istaknuti da ovo razmišljanje i razmatranje nije ostalo bez uspjeha, istina, najviše zahvaljujući predmetnom nastavniku hfz. Ćamilu ef. Silajdžiću. Kod učenika je već dobrim dijelom pobuđen interes za izučavanje Kur'ana kao vještine a ne samo kao običnog predmeta - bar kod onih koji imaju melodičan glas."
Sljedeće godine na Drugom javnom takmičenju najboljih učača Kur'ana učenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, održanom u Begovoj džamiji (23. juna 1972. godine), hfz. Ćamil bio je član Ocjenjivačke komisije zajedno s hfz. Ibrahimom ef. Trebinjcem, predsjednikom Komisije i hfz. Sinanudinom ef. Sokolovićem, članom.
Nakon što se poslije otvaranja Zagrebačke džamije počelo održavati takmičenje učača Kur'ana u Zagrebu, hfz. Ćamil je prve tri godine bio predsjednik Ocjenjivačke komisije, što je za to takmičenje bila velika čast i što mu je dalo veći rejting, jer je hfz. Silajdžić bio u samom vrhu poznavalaca Kur'ana.
Dakle, hfz. Ćamil kao muhafiz, potom kao nastavnik kroz rad s učenicima, posebno kroz svoj pristup, kroz posebnu pedagogiju poučavanja Kur'anu pokazao je da je on bavljenje Kur'anom, poučavanje Kur'anu i unapređenje kur'anskih disciplina doživljavao dijelom kao svoju profesiju, a mnogo više kao potrebu i svoju obavezu, kao svojevrsnu misiju.